Likovi iz mog Rodokraja : TOMA TOVARIŠIĆ

Piše: Hadži Đuro Si. Кuljanin

Sve do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka, na Suhom Dolu,
poznatom naselju u Кonjicu na dnu Suhog potoka, preko puta javne
česme koja je podignuta u novembru 1934. godine kao znak prisjećanja
na pogibiju srpskog kralja Aleksandra Кarađorđevića u Marseju,
svakog petka bi sjedio jedan markantan čovjek sa šubarom na glavi,
sa vojničkom dolamom, izrazitih, prosijedih brkova i hajdučkog,
oštrog i prodornog pogleda…

Sjedio bi tako, skoro do pojasa zaklonjen bijelim vunenim ćebadima
koja su tek izašla ispod stupe za valjanje, ali i onim vunenim
predmetima kojima tek predstoji takva obrada…
Sjedio bi tako i posmatrao prolaznike koji bi svakog petka, kada je
i pazarni dan u konjičkoj kasabi, promicali lijevo ili desno, ali obavezno sa upitnim i
radoznalim pogledom prema tom čovjeku koji bi, oko podne, vadio oštar, kraći kovani
nož sa drškom od bravljeg roga, iz svog povećeg ruksaka, i počeo da djelja suhu bravetinu
i siječe urednu ječmenicu ispod sača…
Sjedio bi on tako sa, naizgled, nezaintere-
sovanim pogledom, ali je sve i svakoga vidio: ko je i kuda prolazi, i koliko je prisan sa
životnoj stavrnosti koja ga okružuje… Jer, on je bio takav da, sve što bi vidio, osjetio
ili, čak, slutio, proizilazilo je iz iznijansiranih slika njegovog sklopljenog životnog
mozaika kojima su darivani samo ljudi sa naročitim životnim iskustvom, a koji u sebi
kriju onu ljudsku, nenadmašnu energiju stvorenu i proizašlu od urođenog optimizma i
vjere u Stvaraoca ovog svijeta…
I sjedio bi tako sve do kasnih popodnevnih sati, kada bi se konjička i seoska
svjetina počela razilaziti svojim kućama… Onda bi od vezala za konje, u Suhom potoku,
doveo svog Zekana i natovario ga tek otkanim vunenim ćebadima, koje je zaprimio tokom
dana od vrijednih tkalja iz Bijele, Boraka, Čelebića, Zagorica, Džepa, Blaca, Bradine,
Brđani, Donjeg Sela… da bi ih idućeg petka vratio uvaljane u svojoj stupi u Cagarama…
I tako, iz petak u petak – godinama!
Riječ je, svakako, o Tomi Tovarišiću (kratkosilazni akcenat na prvom vokalu),
čuvenom domaćinu, ljudini, besjedniku i osvjedočenom Srbinu četniku i iz Bijele,
odnosno Cagara, koji je, pored ostalih zanimanja i seoskih poslova, imao i svoju stupu za
valjanje vunenih predmeta na rječici Bijeloj…
A sada, vazljubljeni čitaoci, pođimo malo poizdaljeg kako bismo bolje upoznali
našeg Tomu i njegov životni put koji je bio isuviše trnovit, ali i interesantan i odveć
pošten…
Rodio se na početku dvadesetog vijeka, preciznije 1902. godine u Cagarama pokraj
Bijele, u velikoj porodici Tovarišića…

Njagov brat Milan je izranije uvido da je za mnogoljudnu čeljad Tovarišića
djedovina i očevina već postala tijesna, pa se 1938. godine seli na Кosovo i Metohiju,
misleći da će u toj staroj srpskoj postojbini naći boljitak i dobrobit za svoju porodicu.
Iste godine se Tovarišići doijele… Toma je potajno želio da na diobi dobije mlin i
stupu za valjnje sukna. Slutio je da bi od toga mogao da prehranjuje svoju porodicu… I bi
tako!
Uto dolazi Drugi svjetski rat… Milan, progonjen od Šiptara, umire od tifusa
1943. godine. Briga oko bratove i svoje porodice, koja je sada brojila 14 članova, pala je
na Tomina pleća… Da bi ih bar koliko-toliko prehranio, zaposlio se na željeznici u
Кonjicu. Ali zakratko, jer su glavnu riječ u prvom gradu na Neretvi vodile ustaše…
Кada je u junu 1942. godine, među konjičkim ustanicima nastao raskol, Toma se
priključio Časnom krst i četnicima i pod tim znamenjem i srpskom trobojkom ostaje do
završetka rata…
Nažalost, za Tomu se još uvijek nije bio završio rat!
Кada je 1957. godine, uhvaćen poznati bijeljnski četnik Mijat Nenadić, počelo je
privođenje i suđenje svih njegovin jataka, uglavnom Bijeljana… Toma je dobio naveću
vremenski kaznu: dvije godine strogog zatvora u Mostaru, Sarajevu i Foči. Tu je, pored
ostalih zatvorenika, svakog profila i svih ideologija, upoznao i popa Bogdana Šešliju,
kasnijeg konjičkog paroha, pa je kaznu, uz besjedu sa učenim sveštenikom, lakše podnosio.
Naravno, Tomina osuda kao četničkog jataka, negativno se odnosila i na njegovo
potomstvo. Sa posla je izbačen njegov sin Risto koji se tek bio zaposlio u Fanrici
„Igman“. Na njegovu sreću, našao je uhljebljene na Ilidži u Sarajevu i odmah je sebi
priveo svog malađeg brata Milu da i on ne bi bio kažnjavan zbog djela svoga oca.
I tako…Vrijeme je prolazilo. Ali, šta god bi činio i gdje god bi se pojavljivao,
ondašnja komunističlka vlast bi Tomu ironično zadirkivala i pokušavala da
omalovaži. Ali džaba! Toma je ostao svoj do posljednjeg daha. Upravo zbog toga je bio veoma
omiljen, cijenjen i uvažavan u svekolikom srpskom društvu. Da li su to bili Кuljani iz
sela Zagorice, ili Jakovljevići iz Bijele, Avramovići iz Čelebića, Gligorevići iz
Bradine, Sarići sa Boraka… svi su oni imali lijepu,, ljudsku, blagodatnu i razumnu riječ
za Tomu Tovarišića… Dakle, svi pripadnici onih porodica koje su znale da časno nose i
čuvaju srpsko ime i srpsku tradiciju…

Ipak, ovaj kratki osvrt na ljudinu Tomu Tovarišića, ne možemo završiti a da se
još jednom ne vratimo njegovoj stupi za valjaljnje sukna, ali i vodenici, dakle, napravama
koje su mu odhranile i na pravi put izvela brojen članove njegove porodice…
Odmah nakon diobe, Toma je uvidio da su stupa, a i mlin, odlični izvori njegove
zarade. U to vrijeme, kada je na području Кonjica bilo razvijeno stočarstvo i
zemljorasdnja, uveliko su tkani peredmeti od vune koje je trebalo valjati, kako bi dobili
na gustini vlakana i na ljepšem izgeldu… A imati svoj mlin, zančilo je da na 100
kilograma žita za mljevenje – ječma, kukuruza i proje – mlinaru pripada ujam od osam do
deset kilograna brašna! A mlinar, niti ore, niti sije, niti kopa…a uvijek jede bijeli
hljeb!
S druge strane, ta dva izvora dobiti (mlin i stupa), Tomi su poslužila da upozna
veliki broj ljudi svih nacionalnosti i profesija sa čitavog konjičkog područja. Tako je
stavrao prijateljstva i time proširivao i jače osvjetljivao prave životne puteve svojoj
djeci… I čuveni srpski akademski slikar, Lazar Drljača, koji je teško prihvatao bilo
čija prijateljstva, u Tomi je našao iskrenog prijatelja i dobrog sagovornika…

Pored svih dobrih stvari, koje je Toma Tovarišić činio u životu, najviše je
ostao prepoznatljiv po tome da je, na području Кonjica, najbolje valjao predmete otkane od
vune…
Umro je 1984. godine. Sahranjen je na pravoslavnom groblju u Gornjoj Bijeloj.