BRADINA

Krajem ovog mjeseca navrsava se 25 godina od zlocina u selu Bradina kod Konjica, Herzegovina.
25 godina od napuštanja svoje kuće, dvorišta, livada, bašta, djetinjstva koje trebase tek početi. 25 godina od poslednjeg vidjenja sa babom, djedom, stricem, rođacima, drugovima.
Napustismo kuću sa malo garderobe. Vice majka „vratićemo se, ostavi to“, ne dade mi kupaci kostim da ponesem, tada desetogodisnjoj djevojcici, najvažnija stvarcica. Kao da ću na odmor, na more negdje.
Dodje tetak u tamno plavom stojadinu, natrpasmo se nas sedmoro.
Bijese Vaskrs 1992. Baba stoji pored auta, pune joj ruke Vaskrsnjih jaja, gura ih kroz prozor da bih što više uručila nama djeci, svojim unucima. Krenu auto, masemo mi, mase baba. Taj njen pogled za nama pamtim i danas. Odosmo niz put i kako tad, više nikad tim putem, ni niz put ni uz put.
Par dana kasnije udarise na selo, popalise kuće, poubijase i muško i žensko i staro i mlado. Ubiše mi strica, djeda zapalise u kuci, streljase rođake na sred sela i tako njih 88 za dva dana. Ostalo u logor Celebici na mucenje, oko 200 njih. Ostadoše djeca siročad, ostadoše bebe ne upamtise tate svoje, ostadose majke bez sinova, zene bez muzeva, ostade pustoš, žalost, tuga…
Niko jos nije odgovarao za taj zlocin sudno ili kako bih trebalo, ali pred Božiji sud moramo svi.
25 godina sjećanja na rat koji zahvati tada zemlju sviju tri naroda. Zašto? Kako?
Na ova pitanja nemam odgovora, niti svojoj djeci, rođenoj mnogo godina posle, znam objasniti. Ne znam objasniti ili ne želim? Bojim li se hoće li shvatiti, bojim li se hoće li im naskoditi saznanje o tome kroz sta su djeca u tom ratu prolazila? Ali shvatila sam da moraju znati taj dio istorije, moraju znati ko su im bili djedovi i pradjedovi.
Tako dragi moji Srbi, odakle god da ste, ne zaboravite ni vi vašu „Bradinu“.

fb/D. Dj.-V.