Срби из Коњица Srbi iz Konjica
Svaki april u godini mi teško pada i natjera mi neke emocije koje mi udaraju u osjećanja a vraćaju mi misli u nazad…evo skoro već 26 godina.
Tog mjeseca 92′ godine sam zauvjek napustio svoj grad Konjic.,i ni danas ne znam ko se koga tu odrekao … on mene ili ja njega.
Da nije čovijeku ovog proljeća i prelijepog buđenja prirode koje samo možeš da doživiš ovde u Trebinju i Hercegovini… čini mi se da bih svakog aprila u godini padao u tešku depresiju.
Sjećam se dana ali datum ne pamtim.
Tog mjeseca 92′ godine sam zauvjek napustio svoj grad Konjic.,i ni danas ne znam ko se koga tu odrekao … on mene ili ja njega.
Da nije čovijeku ovog proljeća i prelijepog buđenja prirode koje samo možeš da doživiš ovde u Trebinju i Hercegovini… čini mi se da bih svakog aprila u godini padao u tešku depresiju.
Sjećam se dana ali datum ne pamtim.
Sjedim nazad u vozilu odlazeći prama selu Bijela a dalje uskom džadom penjući se prema Borcima i Boračkom jezeru gledajući grad na obalama Neretve koji mi je bio u očima i duši sve dalje i dalje.Grad u kojem sam proveo dijentinstvo znajući i osjećajući još i tada da iz njega odlazim zauvijek.
Stigavši na Boračko jezero pred našu vikendicu i iznoseći ono malo stvari što je moglo stati u prtljažnik Juga 45 moj otac prošaputa majci:“E sad mi je lakše….ma boli me briga za stan,eno im ga….nek’ smo mi izvukli žive glave…opet smo na svome“.
Malo zatim svakim danom sve više naroda i Srpskih porodica bježe iz grada i okolnih sela.
Srbi napuštaju Konjic !
Dok jedan dan se ne pojavi i ta poslednja kolona iz Konjica…Narod iz sela Čelebići u zbijegu nađe utočište i spas na Boračkom jezeru….napustiše ljudi svoje kuće i imanja i smjestiše se u bungalove na jezeru Boračkom.
Bože dragi tog prizora.
Čovjek domaćin pored svoje kuće i komocije koju je stvarao čitav život završi sa porodicom u bungalovu od 10 kvadrata prostora.
Tuga golema,ali živa glava ….reče jedan dobri brko koji je na tamiću dovezao sav svoj život i porodicu.
Aprilski dani prolaze i narod se organizuje u odbranu a hrane sve manje i manje.Skoro pa se gladno….
Kad eto ti čuda,neko donese „haber“…
Krenuli su konvoji hrane i pomoći iz Srbije ,“crkva“ i Filaret poslali! Naši kolonisti se organizovali u Banatu i poslali koliko je ko mogao!
Stigavši na Boračko jezero pred našu vikendicu i iznoseći ono malo stvari što je moglo stati u prtljažnik Juga 45 moj otac prošaputa majci:“E sad mi je lakše….ma boli me briga za stan,eno im ga….nek’ smo mi izvukli žive glave…opet smo na svome“.
Malo zatim svakim danom sve više naroda i Srpskih porodica bježe iz grada i okolnih sela.
Srbi napuštaju Konjic !
Dok jedan dan se ne pojavi i ta poslednja kolona iz Konjica…Narod iz sela Čelebići u zbijegu nađe utočište i spas na Boračkom jezeru….napustiše ljudi svoje kuće i imanja i smjestiše se u bungalove na jezeru Boračkom.
Bože dragi tog prizora.
Čovjek domaćin pored svoje kuće i komocije koju je stvarao čitav život završi sa porodicom u bungalovu od 10 kvadrata prostora.
Tuga golema,ali živa glava ….reče jedan dobri brko koji je na tamiću dovezao sav svoj život i porodicu.
Aprilski dani prolaze i narod se organizuje u odbranu a hrane sve manje i manje.Skoro pa se gladno….
Kad eto ti čuda,neko donese „haber“…
Krenuli su konvoji hrane i pomoći iz Srbije ,“crkva“ i Filaret poslali! Naši kolonisti se organizovali u Banatu i poslali koliko je ko mogao!
Boga mi tako i bijaše .
I dok APRIL polako klizi sa kalendara dolazi mjesec maj.
Maj kada počinje velika nesreća po preostale Srbe iz Konjica,Grad je blokiran barikadama i nema više prolaza prema Bijeloj,Borcima i Boračkom jezeru.
Ružne vijesti svakim danom dolaze iz Konjičke kotline i već je sigurno da počinje RAT.
Ali o tome ćemo pisati neki drigi put….
Dragi moji zemljaci Konjičani ma gdje god se nalazite…Ja kao neuk čovijek želim da ove svoje emocije prenesem na papir i podjelim sa Vama…..jer golgotu,stradanje i prognanstvo koje smo doživili ne smijemo da zaboravimo i zato vas pozdravljam.
Na dan Hristova stradanja
Veliki Petak 2018 godine
Aleksandar S.
