Home / Aktuelnosti / Srbija / ĐURO SI. KULJANIN: Konjic bez Srba kao starac bez štapa – nema se na šta osloniti!

ĐURO SI. KULJANIN: Konjic bez Srba kao starac bez štapa – nema se na šta osloniti!

„Knjige nekih ljudi raznese vjetar, ako progone duh malog čovjeka i guše ljubav prema ljudima, zavičaju, pravdi. Izuzetne knjige Đure Kuljanina neće raznijeti vjetrovi, jer je on u njih utkao vrline, mudrosti , znanja, ljubavi i istine…“, istakao je, u vrlo nadahnutoj uvodnoj besjedi, književni kritičar prof. Dušan Đaković, koji je pored novinara Danka Perića i samog autora, novosadskoj publici predstavio trilogiju „Zavičajnost u riječima“, „Zavičajnost u izrazima“ i „Zavičajnost u pjesmama“.

Nakon promocije „Zavičajne trilogije“ u Beogradu i Trebinju, njen autor Đuro Si. Kuljanin, odlučio je da probirljivoj i, slobodno se može reći, zahtjevnoj novosadskoj publici predstavi svoje knjige.

TROKNJIŽJE O ZAVIČAJNOSTI

Danko Perić, jedan od uvodničara, na početku svog izlaganja, ukratko se osvrnuo na svih šest do sada izdatih autorovih knjiga, ističući da ih sve povezuje jedna riječ „zavičajnost“ – kao veza pojedinca sa pojedincom, pojedinca sa zajednicom, jedne zajednice s drugom.

„ Zavičajnost u riječima“, je zbornik zavičajnih riječi koje su Srbi iz Konjica i Hercegovine svakodnevno upotrebljavali u međusobnoj komunikaciji. To su istinite i male priče o riječima koje sabrane između korica, potpuno otkrivaju svakodnevni život naše starine“, u najkraćem je Perić predstavio prvo troknjižje ističući da je ovu knjigu autor posvetio Nikoli Đ. Magazinu koji je jednim ispaljenim metkom spasio kompletne Zagoice, selo pored Konjica, od ustaškog pokolja 1941. godine.

AUTENTIČNA ISTORIJSKA SVJEDOČANSTVA
Đuro Si. Kuljanin Hercegovac, iz Zagorice pored Konjica, ne voli da se mnogo piše o njemu. Značajnije mu je, kaže, da se piše o njegovim knjigama. Osim „Zavičajne trilogije“, Đuro Si. Kuljanin napisao je još tri knjige. „Bogorodična crkva u Čelebićima“, roman koji otvara dveri istorijskog vremena 19. vijeka, kada jedan, do tada nepoznat seljak, Marko Manigoda, podiže prvu crkvu na sjeveru Hercegovine. Nakon što je uspio dobiti ferman od sultana, podigao je crkvu, ali mu to Turci nisu zaboravili i deset godina nakon toga su ga nabili na kolac i ispekli živog. „ Ukradeni zavičaj“ je istorijska i etnološko-genealoška građa Konjica i Hercegovine. Enciklopedija o ljudima, starini, običajima i životu toga kraja. U trećoj knjizi „Od Kulina bana do današnjih dana“ prikazan je popis svih naroda na tom prostoru u tom vremenskom periodu, a dat je i opsežan opis vremena kroz koje je prolazio srpski narod na prostorima BiH.

Za drugu knjigu „Zavičajnost u izrazima“, koja govori o jezičkim izrazima i frazama, Perić je rekao da je u tim kratkim rečenicama, izrekama, ovjekovječena tekovina narodnog duha.

Treća knjiga „Zavičajnost u pjesmama“ predstavlja jedinstvenu zbirku bećarskih pjesama.

„To je etno vijenac koji je pleten i ostao prepoznatljiv po zavičajnim likovima, njihovom karakteru, načinu života, radu i zajedničkom bitisanju. Taj etno-vijenac pleo se na sijelima, u mobama, dok se čobanovalo, ljubovalo i ašikovalo, ali i u osami, tugovanju, a naročito u radovanju. Ove pjesme ozvučene specifičnim tonalitetom, pjevane su iz muških i ženskih „ bijelih grla“, a nazivaju se ganga ili bećarac“, u najkraćem je Danko Perić pojasnio ono šta se može naći iza korica ove trilogije.

SLOVO O JEZIKU

Profesor Dušan Đaković, svojim nadahnutim, pomalo netipičnim govorom u ovakvim prilikama, zaintrigirao je novosadsku publiku, kako sam reče “svojim prostranim mislima, a tijesnim riječima“, jer je zaista teško u 10-ak minuta predstaviti 1000 stranica.

“Muze mi poslaše tri knjige Đure Kuljanina, neumornog skupljača mrvica staroslavlja svoga zavičaja, koji preseli vrijeme i prostor iz onovremene zaboravljenosti u vrijeme ovovremenog ljudskog žrtvovanja. Slovesnik Đuro Kuljanin, ote zaboravu zavičajnu dušu u riječima, pjesmi i izrazu, sakupljajući slovesno zrnce po zrnce i umjesi nam pogaču -hljeb naš nasušni, reinkarnirajući tajne nestalog“ ovim riječima je Đaković započeo svoje izlaganje nastavljajući istim tonom.

„Slovo o jeziku *Ercegovine ispisano je nemalim Đurinim umijećem, vrativši ga u rodno solište koje obitava na zemaljskom šavu, otkrivajući tajanstvo slovesnosti o narodima koji su bistvovali na bislogu *ercegovačke grude (Ilirima, Grcima, Rimljanima, Slovenima , Turcima, Germanima, Romaninma). Tačnije svima onima koji su ostavljali tragove života i kulture, a sada autorovim svjedočenjima to slovo biva neuništivo“, istakao je Đaković navodeći da autor nije ispisao samo govor njegove „domaje“ već cjelokupnu istoriju, život, običaje, vjere, mitomaniju, duhovnu i materijalnu kulturu naroda.

„ Kakav je to čudesan doživljaj? Izgubiti se u bestragiji ovih izuzetnih knjiga, gonetati sudbu vjekova, sa mudrima mudrovati, piti bistru vodu u kojoj se ogleda, pronaći lijek za nostalgičnu dušu, budan sanjati…“ rekao je na kraju Đaković zaključujući da je u ozračju svake stranice otkrio izgubljeni zavičaj u koji se vratio brkati Ercegovac virkajući iz korica svojih knjiga.

O ZAVIČAJU I ZAVIČAJNOSTI

Đuro Si. Kuljanin vrlo opširno obrazložio je svaku od svoje tri knjige, citirajući neke pošalice iz bećaraca, a ono što ga je najviše dotaklo jeste otvoreno pitanje, zašto piše knjige o Zavičaju, odnosno zavičajnosti?

– Pišem zato što imam unutrašnji nagon i potrebu da istinu o Zavičaju ukoričim u neku vrstu bukvara za ona naša pokoljenja koja zametnuše klicu u nekim staništima koja nisu ni nalik staništima svojih predaka. Pišem jer je konjička opština prije rata imala 7 700 Srba, a danas jedva 150 glava. Pišem jer je Konjic bez Srba, kao starac bez štapa. Nema se našta osloniti. Pišem jer nam je potonji rat uzeo kuće i kućišta, izvorišta i žilišta, rasadništva i uzgajališta, dvorišta i veselišta. Uzeo nam je njive i šljivike, pašnjake i livade, selo i planinu, vrela i vode i na kraju i nebo iznad svega toga – rekao je Kuljanin i konstatovao da pri kraju 20 vijeka nije oteta, ili uništena jedino zavičajna duhovnost, među koje, spada i jezik.

– Pišem, kako bi zavičajni jezik ili zavičajnik i u izgnanstvu, domišljanjem i prisjećanjem, mogao još više dopunjavati i obogaćivati novim riječima. I na kraju, pišem i zbog Srba Konjičana, ali i onih podalje od Konjica, koji bez imalo dvoumljenja ili otpora, svoje zavičajne riječi utapaju u mrtvo more tuđica koje naročito pristižu sa zapada – u dahu je izgovorio autor još jednom podsjetivši na taj etno vijenac koji izbjegli Srbi Konjičani pletu u nekim drugim staništima, riječima: „Pletu ga jer-traju, ili traju – jer ga pletu“.

Teško je na kraju ovog teksta nešto oduzeti ili dodati, pametno zaključiti, osim da ove tri knjige nisu,niti mogu biti, potpuni zbir svih riječi, pjesama i izraza na području Konjica i Hercegovine, već, kako autor reče, „neka njihove korice ostanu otvorene za dopisivanje, kako novih, tako onih davno zaboravljenih bećarskih pjesama, riječi i izraza“.

Tekst i fotografije: Željko Đekić
Izvor: SRPSKO KOLO

 

Izvor: 

About admin

Check Also

Veza matice i Srba u dijaspori i regionu mora da bude neraskidiva

Potpredsjednik Skupštine Srbije Đorđe Milićević istakao je da je država Srbija matica svih Srba u …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *