Срби из Коњица Srbi iz Konjica
Hercegovka Bojana Živak i Hindus Metju Kumar imali su u trebinjskom sabornom hramu pravo srpsko vjenčanje, gdje su ih po pravoslavnim običajima vjenčala dvojica sveštenika.
Nakon vjenčanja na Crkvini, ispred Hercegovačke Gračanice, za mladence i njihove goste nastupilo je trebinjsko Kulturno-umjetničko društvo „Alat“. Bojana i Metju su se upoznali u Americi, gdje je njegov otac u potrazi za boljim životom doselio još daleke 1979. godine, a nju je u obećanu zemlju doveo ratni vihor, da bi se zbližili u Nešvilu, na fakultetu, na studijama međunarodnog biznisa i finansija.
„Imao sam sreću da je moj otac ranije boravio u bivšoj Jugoslaviji, od Beograda do Zagreba, pa mi je vaš mentalitet veoma blizak i drag, a sada mi je još draži, jer sam oženio jednu Srpkinju i u svojoj kompaniji danas imam zaposlen veliki broj ljudi iz Srbije, BiH i Crne Gore“, kaže Metju.
Njih dvoje su se, kažu, poznavali još iz srednjoškolskih dana, ali, kako kaže Bojana, s obzirom na to da oboje imaju ista interesovanja, pa pored finansija i izrade osiguranja i biznis planova, oboje interesuje istorija, počeli su intenzivnije da se druže.
„Oduševilo me je to što Metju zna sve o Srbima, zna cjelokupnu našu istoriju, a voli i naše manastire, što i mene fascinira, tako da sam ja, boraveći prije sedam godina u Trebinju kod rodbine, bila oduševljena i Trebinjem i sabornim hramom i Hercegovačkom Gračanicom, shvativši da, iako sam kao mala napustila Hercegovinu, ona iz mene nikada neće otići, pa sam razgovorala s Metjuom da se ovdje vjenčamo i njemu se svidjela ideja“, kaže Bojana.
Mladenci su se radovali kao djeca na ceremoniji pravoslavnog vjenčanja, naročito ushićeni krunama na glavama, a da spektakl srpsko-hinduskog vjenčanja bude veći, pobrinulo se i trebinjsko Kulturno-umjetničko društvo „Alat“, koje je bez daha ostavilo njihove američke goste.
Na sve je Trebinje ostavilo naročit utisak, jer se, kako kažu mladoženjin otac Viđej Kumar i njegov srpski prijatelj, Bojanin brat Bojan, na prvi pogled osjeti gostoljubivost hercegovačkih Srba, koji su u Trebinju predusretljivo dočekali ovu, za naše uslove, pomalo neobičnu svatovsku družinu. Sve vrijeme ih je pratila i harmonika, u čijim zvucima su neobično uživali.
