Home / Aktuelnosti / BiH / Zoran Pologoš: Konjic se mora suočiti sa zločinima

Zoran Pologoš: Konjic se mora suočiti sa zločinima

Predsjednik Udruženja Konjičana Republike Srpske govori o stradanjima Srba, logorima, te prvim dolascima u rodni grad nakon rata

Moramo zajedno raditi na pomirenju. Bosna i Hercegovina je civilizovana zemlja, zemlja različitosti i zemlja dobrih ljudi

Ne dam reći da su zločine u Konjicu nad Srbima počinili Bošnjaci i Hrvati, to su činili zločinci, monstrumi, koji imaju svoje ime

Šta očekujete od sudskog procesa u kojem će se suditi 13 pripadnika Armije RBiH za zločine u Konjicu?

– Ovo je veliki ispit za Tužilaštvo i Sud BiH, u koje Srbi generalno nemaju povjerenja, s obzirom na to da se dosad većinom sudilo samo Srbima. Presude o zločinima u Konjicu odredit će dalju sudbinu i Tužilaštva i Suda BiH. Očekujemo proširenje optužnice i hapšenje svih odgovornih, nalogodavaca i izvršilaca, kao i skori odgovor Tužilaštva o ulozi splitske i šibenske postrojbe u zločinima na Bradini. Moram da napomenem da smo prijatno iznenađeni pozitivnim komentarima velikog broja Bošnjaka koji opravdavaju hapšenja, što daje nadu da je pravda spora, ali dostižna.

Kada ste napustili Konjic, općinu Vašeg rođenja i gradić u kojem ste odrasli?

– Progon iz Konjica počeo je odmah nakon eksplozije cisterne u Mostaru, dolaskom splitske satnije i formiranjem jedinica Armije BiH i ostalih svakojakih jedinica, polovinom aprila 1992, kada su muslimansko-hrvatske snage postavile barikade i blokirale sve izlaze iz grada. Tada su počeli progoni, zlostavljanja i, pod navodnicima, oslobađanja srpskih sela.

Nisu krivi narodi

Najveći zločini počinjeni su u Bradini i Blacama, gdje je sve što je dotad postojalo, zbrisano s lica zemlje. Splitske i šibenske postrojbe učestvovale su u napadu na Bradinu i zločinima nad srpskim narodom u Konjicu, a Vojska RS-a na Borcima je, u vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba, prihvatila njihove ranjenike, propustivši ih preko svoje teritorije do zapadne Hercegovine, i to nakon što im je ukazana prva medicinska pomoć.

Jesu li Bradina i Blaca jedini veći zločini nad Srbima Konjica tokom 1992?

– Mnogo je zločina počinjenih nad Srbima u Konjicu iz tog vremena. Detalji zločina poznati su još od maja 1992, a za njih postoje i čvrsti materijalni dokazi. Konjic se mora suočiti s tim. Nemamo ništa protiv dobrih ljudi koji su pomagali Srbima u Konjicu i tokom rata. Prema svjedočenjima bivših logoraša iz Čelebića i Musale, bilo je čestitih stražara u logoru, koji nikome nisu nanosili zlo, dok oni koji su nedužne maltretirali, tukli, silovali i ubijali moraju pred lice pravde, bez obzira na svoje ime i prezime. Mnogo je zločina počinjeno na prostoru cijele BiH i ne amnestiramo nikoga.

POLOGOŠ: IZNENAĐENI SMO POZITIVNIM KOMENTARIMA BOŠNJAKA NA HAPŠENJA

Svakoga ko je činio zla treba osuditi. Ne dam reći da su zločine u Konjicu nad Srbima počinili Bošnjaci i Hrvati, to su činili zločinci, monstrumi, koji imaju svoje ime, tačnije oni koji ne pripadaju nijednoj naciji. Isto je i sa Srbima koji su činili zločine, njih ne smatram svojim narodom. Nema potrebe ni nekoga vezati za nekoga drugog zbog rodbinske ili neke druge veze ili istog prezimena. Ovdje mislim na medijske napise o ulozi Nermina Nikšića u ratu, koji se povezuje sa Šefikom Nikšićem. To su budalaštine, Nermin Nikšić je čestit čovjek, takav je uvijek i bio, i lično ni od koga, pa ni od Srba nisam čuo ružnu riječ o njemu, ni prije ni za vrijeme, a ni poslije rata. Ako je bio na čelu Komisije koja je raseljenim licima koja su usljed ratnih okolnosti došla u Konjic, privremeno dijelila napuštene srpske stanove, to nije ništa novo ili nehumano. Isto se radilo na svim područjima u BiH, i sam sam stanovao u bošnjačkom stanu.

Kad ste se prvi put vratili u Konjic?

– Bilo je to neposredno nakon rata, mislim u ljeto 1997. godine. Dolazili smo kako bismo riješili imovinskopravna pitanja. U Konjicu sam proveo 22 godine života, koje su ostale u posebno lijepom sjećanju. Tu su živjeli preci i nije lako danas zaboraviti sve to. To je i jedan od razloga osnutka Udruženja Konjičana u RS-u. Ono je nastalo prije dvije godine, s ciljem da se organizujemo, ne zaboravimo ko smo i odakle smo. Jednom godišnje organizujemo veliko druženje Konjičana, koje već prerasta u tradiciju. Većinom se bavimo humanitarnim radom i pomažemo bolesnim i siromašnim ljudima. Dosad smo organizovali šest donatorskih večeri. Imamo i internet-stranicu putem koje obavještavamo članove o aktivnostima i dešavanjima unutar Udruženja.

Koliko danas često idete i zašto se u Konjic vratilo tako malo Srba?

– Često putujem i uvijek sam rado u Konjicu. Svima koji živimo negdje drugo, Konjic ostaje u srcu. Živjeli smo tu, zajedno dijelili dobro i zlo s komšijama svih nacionalnosti i ne možemo to tek tako izbrisati iz naših života samo zato što, nakon ovog nesretnog rata, više ne živimo tamo. Radujem se svakom dolasku, susretu s prijateljima, jednako kao što se radujem i njihovim dolascima u Trebinje, grad u kojem danas živim. Rat nas jeste razdvojio, ali nije uništio prijateljstva. Moramo zajedno raditi na pomirenju. Bosna i Hercegovina je civilizovana zemlja, zemlja različitosti i zemlja dobrih ljudi. Bivših Konjičana ima svuda po svijetu i trebamo to na najbolji način iskoristiti za biznis, za pomoć jedni drugima.

Kako cijenite život u Konjicu danas i položaj malog broja Srba tamo?

– Položaj Srba je težak, kao uostalom i ostalih stanovnika opštine. Objektivno, teško se živi u svim krajevima BiH. Teško je danas biti Srbin u Konjicu, jednako kao što je teško biti Bošnjak u nekom mjestu u Republici Srpskoj. Teško je, ustvari, svugdje gdje si manjina. Nažalost, ti manje brojni narodi na određenim teritorijama države ujedno su i najviše stradali tokom rata. U Konjicu je nekad živjelo oko 7.000 Srba, danas ih je tu oko 250.

Opstrukcija je bilo

S obzirom na to da je riječ o starijoj populaciji i da biološki sat otkucava, taj će broj za desetak godina biti dvocifren. Rat i stradanja učinili su svoje i raselili nas svuda po svijetu. Ljudi se teško vraćaju tamo gdje su stradali. Teško je nekome ko je u logoru proveo 860 dana ili nekome kome su ubijani članovi porodice, doći u grad i sresti nekoga ko je to činio u ono ludo vrijeme. Nažalost, dio tih ljudi još se nalazi na visokim funkcijama. Ljudi u pravilu život organizuju na mjestima gdje misle da će biti sigurniji i da njihova djeca neće doživjeti ono što smo mi doživjeli. Ali, lako je biti čovjek i trebamo biti ljudi i pomagati jedni drugima.

Zbog čega se ovoliko dugo čekalo na podizanje optužnice za zločine u Konjicu?

– Moramo priznati da je postojala velika opstrukcija od pravosudnih institucija BiH. Ne znam kako drugačije objasniti da se 25 godina nakon strahovitih zločina tek sada podiže optužnica.

PIŠE: ADNAN DEMIĆ -oslobodjenje.ba

About admin

Check Also

Припадник Армије РБиХ ухапшен по списку на којем су Даворин Поповић, Ханка Палдум, Јосип Пејаковић…

На списку је и легендарни пјевач групе Индекси Даворин Поповић звани Пимпек. Њега Документацијски центар …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *